Prekovremeni rad – potreba ili je „negdje zaškripalo“
Kada mi je visokopozicionirani menadžer jedne švajcarske IT kompanije rekao da oni ne poznaju i ne priznaju prekovremeni rad, gledala sam ga u čudu, toliko da mu je i čak postalo smiješno. U okruženju gdje je radno vrijeme u većini profesija samo formalnost, moje čuđenje je bilo sasvim opravadano. Kao, uostalom, i njegovo objašnjenje da ako postoji potreba za prekovremenim boravkom na poslu onda postoji problem – ili zaposleni nije produktivan ili posao nije dobro raspoređen. Teoretski jako lijepo zvuči, ali malčice je drukčije u praksi.
Zakonom o radu radno vrijeme je definisano kao „vremenski period u kome je zaposleni dužan, odnosno raspoloživ da obavlja poslove prema nalozima poslodavca, na mjestu gdje se poslovi obavljaju, u skladu sa zakonom“.
Isto slovo zakona radnim vremenom ne smatra vrijeme u kome je zaposleni pripravan da se odazove na poziv poslodavca da obavlja poslove ako se ukaže takva potreba, pri čemu se zaposleni ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju. Međutim, vrijeme koje zaposleni u toku pripravnosti provede u obavljanju poslova po pozivu poslodavca smatra se radnim vremenom, baš kao i vrijeme koje zaposleni, po sporazumu sa poslodavcem, provede obavljajući poslove od kuće, dakle van mjesta na kome se inače obavljaju.
Puno radno vrijeme iznosi 40 časova nedjeljno, osim ako zakonom nije drukčije određeno, ali ne kraće od 36 časova sedmično. Sve kraće od toga je nepuno radno vrijeme. Ali zaposlenom koji radi na naročito teškim, i za zdravlje štetnim poslovima, utvrđenim zakonom ili opštim aktom, na kojima i pored primjene odgovarajućih mjera bezbjednosti i zaštite života i zdravlja na radu, sredstava i opreme za ličnu zaštitu na radu postoji povećano štetno dejstvo na zdravlje zaposlenog – skraćuje se radno vrijeme srazmjerno štetnom dejstvu uslova rada na zdravlje i radnu sposobnost zaposlenog, a najviše 10 časova nedjeljno. Zakon ove poslove naziva poslovima sa povećanim rizikom. Zaposleni koji radi skraćeno radno vrijeme ima sva prava iz radnog odnosa kao da radi sa punim radnim vremenom.
Raspored radnog vremena u okviru radne nedjelje utvrđuje poslodavac. Zakon kaže da „po pravilu“ radna nedjelja traje pet radnih dana, a radni dan osam časova, svaki prekovremeni sat poslodavac je dužan da plati. Ali samo ako je duži boravak na radnom mjestu bio neophodan. A u tom grmu leži zec. Dovoljno da nestane struje u industrijskoj zoni i pogoni će morati da stanu a onda sve to mora da se nadoknadi, kašnjenje sirovine iziskuje duži proces proizvodnje, ljekar neće otići kući dok ne isprazni čekaonicu, menadžer dok ne završi sastanak, konobar dok svi gosti ne odu… I sad, šta je tu opravdano a šta ne. Opet je sve na poslodavcu.
Poslodavci koji cijene rad, svaki trud i zalaganje će znati da nagrade, bonusima ili slobodnim danima. Oni drugačiji će gledati da to izbjegnu na svaki način, dok god im to zakon dozvoljava.