Ja sam zaposlena mama a koja je tvoja super moć?

 

6:00 je časova, zvoni alarm i nakon 10 minuta odgađanja opet se oglašava. Ustajem i polusanjiva se spremam za posao - stavljam osnovnu šminku, uzmim ispeglanu bluzu, navlačim je, pa je ipak vraćam jer znam koji je rizik obući je prije nego što svi ostali ukućani  budu na pragu za izlazak iz kuće. Ne želim fleke od meda, keksića, paste za zube i sl.  Ulazim klincima u sobu, pokušavam da ih probudim ali jedno se samo okrene na drugu stranu, drugo bi da se rasani, treće ni ne reaguje. Suprug ustaje kao podrška, dijelimo obaveze oko spremanja doručka i oblačenja klinaca i gle čuda već je 7.30h. Jer u međuvremenu je jedno prosulo šejk pa to treba oribati (jer fleke od borovnica ostaju), drugo dvoje se raspravljaju oko toga ko će prvi da pere zube pa ih treba pomiriti (jer ko je troje nervozne djece ikada vodio u vrtić zna da je to sve što ne želi), ja sam zagubila telefon a prazna mi je baterija pa ne mogu da ga lociram itd. Nakon što ih ostavim u vrtić (preskočiću raznorazne situacije koje se usput još dese, posebno recimo ukoliko je kišan dan) odlazim na posao gdje provodim 8 sati. Kad nešto malo nakon 16h završim sa radom trčim da pokupim klince i sa njih troje, tri ranca i svojom torbom žurim kući da im dam da jedu jer balet je već u 17:15, a sportska školica na drugom kraju grada za dječaka u 18h. U 19h, ukoliko nemamo neki rođendan a pokupili smo se svi zajedno, provodimo vrijeme na igralištu ispred zgrade. Onda večera, u toku koje se najstarija ćerka sjeti da ima za domaći zadatak rad koji podrazumijeva uključivanje roditelja, a i suprug sjutra putuje a košulje su na žici neispeglane. Pogađate, ponoć samo što nije, djeca uveliko spavaju ali ručak je tek na pola spreman. Radujem se makar jer ga pripremam za dva dana, a sjutra klinci nemaju aktivnosti pa ćemo stići na tenane da odigramo “Ne ljuti se čovječe”, pročitamo priču i svi zajedno na vrijeme utonemo u san.]

Često budem zasuta pitanjima i kometarima poput:

“Pa kako sve postižeš?”

“Joj ja sa jednim jedva izlazim na kraj i nikako da se osmjelim da počnem da radim a tek ti sa troje?”

“Uh mrtva umorna se vratim s posla, zbilja ne znam kako bih da me još i djeca sačekaju kući nakon tako napornog radnog dana. Svaka ti čast!”

I onda se zapitam da li moja svakodnevnica zaista zahtijeva super moći? Ali vjerujem da će se brojne zaposlene mame složiti sa mnom da je ustvari dobra organizacija ipak najmoćniji alat u usklađivanju privatnih i poslovnih obaveza.

Sjećam se kada sam, nakon četiri godine porodiljskog odsustva počela da se prijavljujem na oglase za posao, nijesam nailazila na razumijevanje ni okoline ni najbližih. Od onog, šta će mi posao kad ne moram da radim, bolje da se posvetim djeci; do toga da poslovi na koje apliciram nisu adekvatni mom obrazovanju i radnom iskustvu i da je bolje da čekam neku dobru priliku u državnoj službi. Prijavila sam se npr. i za rad na recepciji u dječijem fitnes centru. Pa su me pitali zašto bih sa takvim kvalifikacijama, završenim fakultetom, znanjem jezika i 10 godina radnog iskustva radila na ulazu u igraonicu? Za njih je to bio ulaz u igraonicu a za mene je bio izlaz iz kuće. I eto baš ta prijava me, igrom slučaja, dovela do sjajnog posla u HR-u na kom sam i danas.

Sama organizacija mi je bila izazov. Imala sam veliku tremu. Ja i suprug smo znali da sve zavisi od nas i naše organizacije i njegova podrška u tim momentima mi je bila od ključne važnosti. Jer iako je to značilo da će morati da preuzme dodatni dio porodičnih obaveza, znao je koliko je meni s druge strane potreban radni angažman i podržavao me.

Ipak, on je neko ko zbog prirode posla često putuje a i na roditelje i društvo zbog razdaljine nisam mogla da se oslonim. Drugi grad, novi ljudi, novi posao i još sa troje djece je zaista bio izazov za mene, posebno nakon 4 godine pauze.

Svašta mi je prolazilo kroz glavu ali sam ubjeđivala sebe da mogu. Jer i moja mama je mogla, i ona komšinica sa trećeg sprata, i ona direktorica banke koja ima ogromnu odgovornost pa zašto ne bih ja?

I tako je i bilo, shvatila sam da mi posao čak mnogo lakše pada nego ranijih godina, jer podizanje djece me je naučilo mnogo čemu. Dobroj organizaciji, multitaskingu, određivanju prioriteta, odgovornosti i smirenosti u kriznim situacijama. I znate šta? Pored svega toga neizmjerno sam se radovala pauzama na kojima zaista uspijem da popijem kafu.

Ja sam imala sreću da posao dobijem u kompaniji u kojoj se ne radi vikendom i koja ima uređeno radno vrijeme. Naravno, uvijek postoje situacije u kojima se mora ostati prekovremeno ali se sve da organizovati. Jako je važna I podrška kolega, koji vas mogu zamijeniti u hitnim slučajevima. Ukoliko nemate sve ovo na sadašnjem radnom mjestu, ne prestajte da tražite bolje. Ne bojte se. Vrijedite, možete i borite se za svoje vrijeme sa porodicom. Vjerujte mi, svi žele dobrog radnika i nema puno takvog kadra u  Crnoj Gori koji posao prihvata kao svoj. Nađite poslodavca kod kojeg ćete uz veliko  zalaganje na poslu naići na razumijevanje za vaš porodični život.  Izborite se za jedan radni dan od kuće ili pak ukoliko imate znanje i razvijene vještine za neki freelance posao, osmjelite se i postanite sami organizator svog, kako slobodnog tako i radnog vremena.

Mišljenja sam da su djeca samostalnija, sposobnija i odgovornija kada imaju zaposlenu mamu pa za brojne stvari moraju da se pobrinu sami - da se spreme za školu i sami razmišljaju i budu odgovorni ukoliko nešto zaborave, da sami podgriju ručak, srede sobu i sl.

Na kraju krajeva, zaista je lijep osjećaj dati ćerkama primjer kako raditi na sebi, zaraditi, biti vrijedan i samostalan, a ne samo čekati priliku sa lutrije (iako im i to od srca želim) jer i mene je baš takva mama motivisala da danas budem ono što jesam.