Continue reading “Kako treba i kako ne treba koristiti društvene mreže”

 

6:00 je časova, zvoni alarm i nakon 10 minuta odgađanja opet se oglašava. Ustajem i polusanjiva se spremam za posao – stavljam osnovnu šminku, uzmim ispeglanu bluzu, navlačim je, pa je ipak vraćam jer znam koji je rizik obući je prije nego što svi ostali ukućani  budu na pragu za izlazak iz kuće. Ne želim fleke od meda, keksića, paste za zube i sl.  Ulazim klincima u sobu, pokušavam da ih probudim ali jedno se samo okrene na drugu stranu, drugo bi da se rasani, treće ni ne reaguje. Suprug ustaje kao podrška, dijelimo obaveze oko spremanja doručka i oblačenja klinaca i gle čuda već je 7.30h. Jer u međuvremenu je jedno prosulo šejk pa to treba oribati (jer fleke od borovnica ostaju), drugo dvoje se raspravljaju oko toga ko će prvi da pere zube pa ih treba pomiriti (jer ko je troje nervozne djece ikada vodio u vrtić zna da je to sve što ne želi), ja sam zagubila telefon a prazna mi je baterija pa ne mogu da ga lociram itd. Nakon što ih ostavim u vrtić (preskočiću raznorazne situacije koje se usput još dese, posebno recimo ukoliko je kišan dan) odlazim na posao gdje provodim 8 sati. Kad nešto malo nakon 16h završim sa radom trčim da pokupim klince i sa njih troje, tri ranca i svojom torbom žurim kući da im dam da jedu jer balet je već u 17:15, a sportska školica na drugom kraju grada za dječaka u 18h. U 19h, ukoliko nemamo neki rođendan a pokupili smo se svi zajedno, provodimo vrijeme na igralištu ispred zgrade. Onda večera, u toku koje se najstarija ćerka sjeti da ima za domaći zadatak rad koji podrazumijeva uključivanje roditelja, a i suprug sjutra putuje a košulje su na žici neispeglane. Pogađate, ponoć samo što nije, djeca uveliko spavaju ali ručak je tek na pola spreman. Radujem se makar jer ga pripremam za dva dana, a sjutra klinci nemaju aktivnosti pa ćemo stići na tenane da odigramo “Ne ljuti se čovječe”, pročitamo priču i svi zajedno na vrijeme utonemo u san.]

Često budem zasuta pitanjima i kometarima poput:

“Pa kako sve postižeš?”

“Joj ja sa jednim jedva izlazim na kraj i nikako da se osmjelim da počnem da radim a tek ti sa troje?”

“Uh mrtva umorna se vratim s posla, zbilja ne znam kako bih da me još i djeca sačekaju kući nakon tako napornog radnog dana. Svaka ti čast!”

I onda se zapitam da li moja svakodnevnica zaista zahtijeva super moći? Ali vjerujem da će se brojne zaposlene mame složiti sa mnom da je ustvari dobra organizacija ipak najmoćniji alat u usklađivanju privatnih i poslovnih obaveza.

Sjećam se kada sam, nakon četiri godine porodiljskog odsustva počela da se prijavljujem na oglase za posao, nijesam nailazila na razumijevanje ni okoline ni najbližih. Od onog, šta će mi posao kad ne moram da radim, bolje da se posvetim djeci; do toga da poslovi na koje apliciram nisu adekvatni mom obrazovanju i radnom iskustvu i da je bolje da čekam neku dobru priliku u državnoj službi. Prijavila sam se npr. i za rad na recepciji u dječijem fitnes centru. Pa su me pitali zašto bih sa takvim kvalifikacijama, završenim fakultetom, znanjem jezika i 10 godina radnog iskustva radila na ulazu u igraonicu? Za njih je to bio ulaz u igraonicu a za mene je bio izlaz iz kuće. I eto baš ta prijava me, igrom slučaja, dovela do sjajnog posla u HR-u na kom sam i danas.

Sama organizacija mi je bila izazov. Imala sam veliku tremu. Ja i suprug smo znali da sve zavisi od nas i naše organizacije i njegova podrška u tim momentima mi je bila od ključne važnosti. Jer iako je to značilo da će morati da preuzme dodatni dio porodičnih obaveza, znao je koliko je meni s druge strane potreban radni angažman i podržavao me.

Ipak, on je neko ko zbog prirode posla često putuje a i na roditelje i društvo zbog razdaljine nisam mogla da se oslonim. Drugi grad, novi ljudi, novi posao i još sa troje djece je zaista bio izazov za mene, posebno nakon 4 godine pauze.

Svašta mi je prolazilo kroz glavu ali sam ubjeđivala sebe da mogu. Jer i moja mama je mogla, i ona komšinica sa trećeg sprata, i ona direktorica banke koja ima ogromnu odgovornost pa zašto ne bih ja?

I tako je i bilo, shvatila sam da mi posao čak mnogo lakše pada nego ranijih godina, jer podizanje djece me je naučilo mnogo čemu. Dobroj organizaciji, multitaskingu, određivanju prioriteta, odgovornosti i smirenosti u kriznim situacijama. I znate šta? Pored svega toga neizmjerno sam se radovala pauzama na kojima zaista uspijem da popijem kafu.

Ja sam imala sreću da posao dobijem u kompaniji u kojoj se ne radi vikendom i koja ima uređeno radno vrijeme. Naravno, uvijek postoje situacije u kojima se mora ostati prekovremeno ali se sve da organizovati. Jako je važna I podrška kolega, koji vas mogu zamijeniti u hitnim slučajevima. Ukoliko nemate sve ovo na sadašnjem radnom mjestu, ne prestajte da tražite bolje. Ne bojte se. Vrijedite, možete i borite se za svoje vrijeme sa porodicom. Vjerujte mi, svi žele dobrog radnika i nema puno takvog kadra u  Crnoj Gori koji posao prihvata kao svoj. Nađite poslodavca kod kojeg ćete uz veliko  zalaganje na poslu naići na razumijevanje za vaš porodični život.  Izborite se za jedan radni dan od kuće ili pak ukoliko imate znanje i razvijene vještine za neki freelance posao, osmjelite se i postanite sami organizator svog, kako slobodnog tako i radnog vremena.

Mišljenja sam da su djeca samostalnija, sposobnija i odgovornija kada imaju zaposlenu mamu pa za brojne stvari moraju da se pobrinu sami – da se spreme za školu i sami razmišljaju i budu odgovorni ukoliko nešto zaborave, da sami podgriju ručak, srede sobu i sl.

Na kraju krajeva, zaista je lijep osjećaj dati ćerkama primjer kako raditi na sebi, zaraditi, biti vrijedan i samostalan, a ne samo čekati priliku sa lutrije (iako im i to od srca želim) jer i mene je baš takva mama motivisala da danas budem ono što jesam.

Pripravnik prekoveze.me

Moje ime je Merima, imam 25 godina i po struci sam psihološkinja. Tek što sam završila fakultet susrela sam se sa odabirom svog prvog radnog mjesta. Svuda oko sebe sam slušala (uglavnom loša) iskustva ljudi u vezi sa pripravničkim stažom u Crnoj Gori. „Ja nijesam ništa radio“, „To je sve samo ne novinarstvo“, „Rekli su mi da ne moram da dolazim uopšte“, „Završila sam fakultet da bih sad prodavala telefone“, „Rekli su mi da ću početi u maju ako otvore pravnu službu“ itd. Bila sam obeshrabrena, uplašena. Ne znajući što me čeka, nadala sam se nečem lijepom iščekujući listu poslodavaca koju će mi sistem predložiti. Kada je lista izašla ispred mene se našlo osamdeset poslodavaca kod kojih sam mogla odraditi pripravnički staž. Uprava policije, SAJ, bolnica, domovi zdravlja, zatvor, škole, vrtići, odjeljenje za krvne delikte i nasilje u porodici, forenzički centar, NVO sektor, privatne firme… Predamnom je bio težak zadatak.

Psihologija je veoma široka i maltene svuda primjenjiva nauka. Nakon početnog maštanja i zamišljanja sebe kao forenzičkog psihologa, predavača u gimnaziji, psihologa u domu zdravlja, stručnog lica u zatvoru, shvatila sam da to nažalost trenutno nema nikakvog smisla u našoj sredini i da time samo maskiram svoj strah od nepoznatog i dajem sebi više vremena za razmišljanje. Vidjevši da to tako neće ići, odlučila sam da idem sistemom eliminacije. Mnogo je važnije da obezbijedim sebi ulaz u neku firmu nego da imam atraktivnu titulu nepunih godinu dana i da nakon toga sjedim kući. I onako sam na početku karijere, tek počinjem da se tražim. Na taj način sam svela listu na 7 potrebnih poslodavaca, trebalo ih je samo poređati po prioritetima. Među njima se našao i WEON. Obzirom na to da ranije nijesam čula za tu kompaniju, odlučila sam da malo istražim. Odmah po ulasku na sajt shvatila sam da je u vlasništvu te firme portal za zapošljavanje prekoveze.me. Poslala sam im e-mail kako bih dobila više informacija i već istog dana sam dobila odgovor od današnje koleginice. Uvjerila sam se da ažuran tim ljudi stoji iza svega toga i rekla sebi što da ne, i onako ću biti samo 9 mjeseci tamo u slučaju da mi se ne svidi.

Već u decembru sam posjetila svoje buduće radno mjesto. Primijetila sam da ljudi koji tamo rade čine dobar tim i da ravnopravno dijele zadatke. Od početka su me uključivali u većinu stvari, cijeneći moje mišljenje, iako su znali da nemam ni dana radnog iskustva. Iako je bilo planirano da se tokom boravka u toj firmi osposobim kao regruter, prvi moj zadatak je bio savladati administraciju portala prekoveze.me. Sve je počelo sa upoznavanjem samog softvera, pretraživanjem baze, dok nisam naučila da samostalno kreiram različite tipove oglasa. Prvih par mjeseci sam odgovarala na upite korisnika portala i rješavala njihove probleme dok sam uporedo išla sa koleginicama na intervjue i učila da prepoznam adekvatne kandidate za određene pozicije. Rad na portalu mi je umnogome olakšao potragu za kandidatima, jer sam naučila kako da brzo i efikasno koristim sve mogućnosti koje on pruža. Najveće otkriće mi je bila upravo činjenica da portal korisnicima ne nudi samo mogućnost konkurisanja na oglase, već da samom registracijom korisnici postaju dio baze koju regruteri prvo pretražuju kada traže kandidate za određenu poziciju.

Poslije par mjeseci sam stekla dovoljno iskustva da samostalno vodim projekte. Tek sam tada shvatila suštinski značaj kontakta sa korisnicima portala. Tražeći sobaricu za prestižni hotel, sjetila sam se cure koja me ranije zvala da me pita kako da ažurira svoje radno iskustvo i koja je u razgovoru spomenula da je radila sezonski upravo kao sobarica. Svaki projekat je postao zagonetka koju je trebalo riješiti i zato sam zavoljela svoj posao. Intervjui koji se sprovode su bazirani na kompetencijama i procjena kandidata na osnovu njih je dio posla koji najviše volim. Omogućuju da kroz niz situacionih pitanja otkrijemo kandidatove jače strane kao i ono u čemu je slabiji. Na taj način je i objektivnost intervjua veća.

Sada, kada se moja praksa privodi kraju, mogu da zaključim da je veoma dobro što je ovo moje prvo radno iskustvo. Kao neko ko je prije svog  „pravog“ intervjua za posao vodio na desetine istih, moći ću bolje da se pripremim za sve što tržište rada iziskuje. Uz to, upoznala sam mnogo ljudi, što je meni kao psihologu svakako najinteresantniji dio posla. Naučila sam da pravilno pišem CV, shvatila šta obavezno moram istaći, a šta nužno treba da preskočim. Suština je pisati ga iskreno, jer ćemo na poslijetku pričati sa nekim o svemu navedenom i poželjno je izbjeći crvenjenje nastalo uslijed „napumpanih“ vještina. Shvatila sam da nikako ne treba da se prijavljujem na radna mjesta za koja nijesam kvalifikovana jer time samo gubim svoje i vrijeme regrutera zaduženog za taj proces. Naučila sam da treba blagovremeno ažurirati biografiju jer ono neunešeno radno mjesto koje odlučimo da objasnimo na razgovoru, može doprinijeti da do razgovora uopšte ne dođe (regruteri nijesu vidovita bića i nikako ne mogu znati da ste kao student kratko radili upravo posao za koji se prijavljujete osim ako to ne naznačite u biografiji). Shvatila sam da ne pojaviti se na intervju u zakazano vrijeme izgleda još gore nego što sam mogla da zamislim. Ne činite to nikad! Ipak je neko izdvojio vrijeme za Vas. U najgoru ruku pozovite čim saznate da nećete moći da dođete ili da ta ponuda ipak nije za Vas. Budite iskreni, ljudi cijene iskrenost. A i nijeste svjesni da 90% kandidata bira iste izgovore prilikom otkazivanja intervjua. Ukoliko ne vidite sebe na nekom radnom mjestu, recite to otvoreno. Na taj način ćete pomoći i regruteru jer će tako znati za koje poslove da Vas zove sljedeći put, a koje da preskoči. Prije će Vas staviti na crnu listu ukoliko jednom ne dođete na zakazani intervju, nego ukoliko 3 puta kažete da neki poslovi prosto nijesu za Vas.

Svim pripravnicima koji uskoro postaju dio Vladinog programa stručnog osposobljavanja savjetujem da odabir poslodavca ne shvate olako, već da istraže o kompanijama koje im se nude. Razmislite o tome da li sebe možete da vidite u nekom timu, a ukoliko ne znate čime se oni bave kontaktirajte ih. Tako ćete izbjeći neprijatna iznenađenja, ili ćete ih barem smanjiti na minimum. Procijenite kod kojih poslodavaca ćete stvarno raditi, a kod kojih kuvati kafe zaposlenima. Iako možda nije usko vezano za struku, isplatljivije Vam je da steknete bilo kakvo radno iskustvo, nego da unesete u CV stavku i da se crvenite sjutra pred budućim poslodavcem kada postavi pitanje „Šta ste radili na prethodnom radnom mjestu?“. Radite sve što se od Vas zahtijeva i tražite još. Jedino tako ćete se izboriti na tržištu rada kad nemate radnog iskustva. Ne očekujte odmah direktorsku fotelju, niža pozicija u nekoj firmi Vam može pružiti mogućnost da se poslodavcu dopadne Vaš način rada i da Vam ponudi neko bolje mjesto u istoj firmi. Kad zaškripi tješite se činjenicom da ste tu 9 mjeseci, ali se trudite da Vas zadrže i duže ako Vam se svidi. I ne zaboravite da naoštrite sva čula, jer nikada ne znate koji splet okolnosti će biti povoljan po Vas.

 

Da li ste se ikada zapitali na koji način se kreiraju oglasi koje redovno pregledate na portalu i putem mejling liste svakog utorka i petka? Vjerovatno vas to iznenađuje, ali to ne radi nikakav sistem ili softver, već administrator portala. Čovjek.

Pitam se da li je vizija razvoja interneta ikada dosegla toliko daleko da predvidi uticaj i značaj koji on danas ima u svakodnevnom životu čovjeka? Razvoj interneta je, međutim, otišao i dalje od toga – danas je skoro pa nezamislivo poslovati a nemati e-mail adresu ili potrebu da približite svoju djelatnost i svoj proizvod potencijalnim korisnicima putem interneta. Sve je postalo automatizovano i dostupno. Na samo jedan klik od vas.

S obzirom na to da je portal Prekoveze.me online platforma, sasvim je očekivano što se pretpostavlja da je sam sistem rada na portalu automatizovan i da je sve prepušteno nekom programu, a ne ljudskom faktoru. Čini se da postoji formula koja se svakog dana redovno primjenjuje: kreirati oglas, objaviti na portalu i konstantno pružati podršku korisnicima i klijentima, kako bi što bolje razumjeli portal i iskoristili mogućnosti koje im pruža. Djeluje jednostavno, pa ipak nije tako.

Izuzetno je važno zadovoljiti potrebe i standarde vezane za oglašavanje svakog klijenta, stoga se svaki oglas detaljno kreira, podešava i objavljuje na portalu. Sa druge strane, jednako je važno da korisnici portala razumiju oglašenu poziciju i na istu uspješno konkurišu, što je razlog zbog čega se trudimo da budemo dostupni na sve moguće načine: mejl, kontakt telefon i Drift chat na portalu, sa kojim vjerujem da ste već upoznati. Rekla bih da se kreiranje oglasa i ažurnost na chatu negdje bore za prevlast po pitanju vremena koje zahtijevaju, ali kada je rezultat zadovoljavajući onda je utrošeno vrijeme i te kako iskorišćeno na pravi način. „Novih 20 oglasa na portalu“ u vašim mejling listama nekome možda ništa ne znači, a nekome znači 20 prilika za zaposlenje, 20 potencijalnih novih iskustava i 20 osoba koje će ubrzo biti zaposlene.

U brojkama, jedan dan rada na portalu podrazumijeva bar 15 kreiranih oglasa, oko 170 korisnika koji nam se jave na chatu sa upitima, sugestijama, kritikama i pohvalama, oko 30 telefonskih poziva sa našim trenutnim i potencijalnim klijentima, a takođe i svega par minuta da se osmisli ideja za unaprijeđenje portala i usluge a onda i nekoliko sati ili čak dana da se ideja detaljno analizira, izradi i realizuje.

Raditi kao administrator ovakvog portala je izazovno, unaprijeđivati isti je još izazovnije. Ono što je naš „vjetar u leđa“ su (slijedi još brojki) svakodnevnih 100 novih korisnika na portalu koji su na korak od svog budućeg zaposlenja, svakodnevnih 10 korisnika koji nam šalju pozdrave sa svojih radnih mjesta do kojih su došli zahvaljujući portalu, svojoj „Vezi do posla“ i svakodnevnih bar 10 poslodavaca koji nas ponosno obavijeste da su za oglašenu poziciju pronašli adekvatnog kandidata.

Nije lako biti uspješan na svakom polju i upravo je to razlog zbog kojeg portal nije jedna osoba već cijeli tim profesionalnih mladih ljudi koji stoji iza ove platforme. Brojke jesu važan ali ne i potpuno realan opis naših dostignuća. Zbog toga svoje uspjehe mjerimo količinom zadovoljstva naših korisnika i klijenata, neuspjehe koristimo kao lekcije a stanje na našem tržištu kao inspiraciju da potpomognemo zaposlenost. Brojke su tu samo da nas podsjete da smo ipak dio tog velikog online univerzuma.